U oblikovanju vlade kojom će upravljati ljudi nad ljudima, velika poteškoća leži u ovome: prvo morate omogućiti vladi da kontrolira one kojima se vlada; a na sljedećem mjestu obvezati ga da se kontrolira. (kurziv dodan)
Implicitno upozorenje u ovim riječima iz Federalističkih dokumenata , koje je napisao James Madison u veljači 1788., prošlo je spektakularno nezapaženo.
SAD, Australija i EU započele su kao federalističke ideje s izrazito neovisnim državama članicama i s ustavima koji su stvaranje velike središnje vlade učinili ilegalnim i nemogućim. Pa ipak, na sva tri mjesta federalistički projekt je propao i pojavila se divovska središnja birokracija koja guši život i država i zemlje, kao što smo već istaknuli.
Kako je došlo do ovog neprijateljskog preuzimanja i kako stvoriti novi federalizam koji je otporan da ponovno postane čudovište?
Studija slučaja 1: Neuspjeh američkog federalizma
SAD je započeo s radikalno federalističkim ustavom i praktičnim okvirom. Nezavisne države bile su odgovorne za gotovo sve, a uloga središnje vlade prvenstveno je bila voditi rat prema potrebi protiv stranaca i baviti se stvarima poput trgovinskih standarda.
Jedna velika promjena dogodila se s Prvim svjetskim ratom, kada se moderno tumačenje Ustava promijenilo iz madisonovskog u wilsonovsko, zamjenjujući Madisonovu sumnjičavost i protivljenje centraliziranoj vlasti Wilsonovim uvjerenjem u prednosti koncentracije moći u središnjoj vladi. Rezultat ove doktrinarne promjene doveo je do uspostave administrativne države od strane Woodrowa Wilsona u kojoj se moć središnje izvršne vlasti enormno proširila, a s njom i udio ekonomskih resursa koje je oduzimao washingtonski upravni i administrativni aparat.
Postotak BDP-a koji je potrošila savezna vlada porastao je s 2% oko 1900. na 25% danas, s vrhuncima tijekom ratova, spašavanja i zatvaranja. Nakon svakog vrhunca uzrokovanog nekom krizom, veličina birokracije (ili barem iznos koji je birokracija trošila) malo se smanjivala, ali je ostala veća nego prije krize.
Kao posebno nečuven primjer ekspanzije savezne vlade, obrambena industrija postala je opsceno velika. Proračun američkog ministarstva obrane iznosi 842 milijarde dolara u 2024., povrh čega je Bijela kuća zatražila dodatnih 50 milijardi dolara kako bi pomogla Ukrajini da odgodi svoj poraz od Rusije, žrtvujući više ukrajinskih života, podržala Izrael u ratu protiv Hamasa i nastaviti s drugim aktivnostima kojima se novac usmjerava u domaće vojne industrije.
SAD troši više od sljedećih 10 zemalja zajedno na obranu, više nego dvostruko više od Kine i sedam puta više od Rusije, uzimajući u obzir čak i trenutni ruski vojni proračun zbog napada na američku dragocjenu antirusku klijentsku državu. Američki zdravstveni sustav, uglavnom neučinkovit i parazitski, kako smo tvrdili u prethodnoj objavi u listopadu 2023., još je jedan sjajan primjer napuhane središnje strukture povezane s napuhanim privatnim strukturama.
Kako je došlo do ove beznadežne nadutosti? Ukratko, misijsko puzanje i korupcija.
Velike tvrtke željele su više regulacije kako bi otežale život novim tvrtkama u njihovim industrijama. Pravne i zatvorske profesije željele su i pronašle više kupaca (zatvorenika). Zdravstvena industrija željela je i pronašla više kupaca (bolesnih ljudi). Obrambena industrija željela je i pronašla više stranih neprijatelja. Stoga je svaka od tih skupina na različite načine poticala i gurala saveznu vladu da pomogne u širenju njihovih privatnih interesa.
Usput, kako je vlada postajala centraliziranija i moćnija, stvarala je i nove agencije za regulaciju organizacija, poput financijskih institucija, zagađivača i telekomunikacijskih tvrtki. Velike tvrtke u tim industrijama, poput onih u obrambenoj i zdravstvenoj industriji prije njih, na kraju su preuzele kontrolu nad svojim regulatorima , okrećući ih protiv konkurenata reguliranjem manjih tvrtki dovodeći ih u nepostojanje i protiv potrošača smanjujući konkurenciju općenito. Povećana moć centra da prisvaja i kontrolira resurse iskorištena je za stvaranje Levijatana birokracije koji se pokazao plodnim tlom za obuku parazitske globalističke zapadne elite koja s visine razgovara s onima kojima se hrani, kao što vidimo s ESG i DEI ludilom.
Jesu li se pojedine države opirale? Sasvim sigurno, a sudeći prema nedavnim postupcima nekih dužnosnika vlade Floride, one se još uvijek opiru. Pa ipak, na dugom maršu središnje ekspanzije, države su bile nadjačane jer je savezna vlada mogla pristupiti daleko većim resursima povećanjem postojećih nacionalnih poreza i stvaranjem novih. Stalni tok izgovora za ekspanziju bio je dostupan jer su tvrtke i pojedinci iskorištavali rupe u postojećim propisima i jer su postojale stvarne i zamišljene izvanredne situacije koje su se mogle lako iskoristiti za ekspanzioni vagon. SAD, nekoć vrhunac federalizma, sada ima otvoreno fašističko političko središte: ujedinjenje sudske, komercijalne, zakonodavne, izvršne i vjerske vlasti.
Studija slučaja 2: Porijeklo Australije
Australija je započela kao federacija 1901. godine, labavo modelirana po uzoru na njemačku federaciju, ali s obilnom pomoći inovativnih elemenata osmišljenih kako bi se spriječilo da središte dobije previše moći. Šest samoupravnih kolonija prethodilo je federaciji, a tek je u drugoj polovici 19. stoljeća porasla podrška za ujedinjenu naciju. Čak i tada, ideja je bila da će središnja vlast obavljati vrlo ograničen broj aktivnosti u kojima je neučinkovitost postala očita (uglavnom obrana, trgovina i imigracija). Središte, formalno poznato kao 'Commonwealth', nije imalo nikakve ovlasti osim u izvanrednim situacijama. Države su trebale organizirati sve, uključujući obrazovanje i zdravstvo.
Australija je čak 1918. uvela obvezni preferencijalni sustav glasovanja , u kojem birači ne navode samo svog glavnog izbora kandidata, već i drugog, trećeg, četvrtog i tako dalje. Ovaj sustav olakšava, u odnosu na jednostavan sustav većine, pojavu novih stranaka pred očima birača, budući da ako birači mogu označiti svoj glasački listić samo za jednu stranku, bit će manje skloni glasati za autsajdere iz straha da će uzalud potrošiti svoje glasove.
Međutim, ako se od njih zatraži poredak preferencija, oni mogu odabrati kandidata marginalne stranke na vrhu, dok i dalje daju prednost glavnim strankama, prema redoslijedu preferencija, prema cijeloj listi kandidata. Ako biračeva najpoželjnija stranka bude izbačena nakon što se prebroje prve preferencije, njene (i ostalih birača) sporedne preferencije nastavit će se brojati sve dok jedan kandidat ne dobije više od 50% glasova. Na taj način nova stranka ima daleko više šanse za nastanak i brži rast. Daljnji bedem protiv centralizirane moći postavljen je za oporezivanje: stalni odbor nadgledao je podjelu saveznih poreznih sredstava među državama.
Pa kako je to sve funkcioniralo? Kao iu SAD-u, danas australski proračun za obranu raste, premašivši 50 milijardi australskih dolara po prvi put ove godine. Commonwealth se putem regulacije uvukao u socijalnu skrb, zdravstvo i obrazovanje, a sada dominira prikupljanjem poreza. Sveukupno troši oko 27% BDP-a, u odnosu na praktički nulu prije Prvog svjetskog rata i oko 10% 1960.
Pojedinačne države još uvijek imaju značajnu moć, koju su nemilosrdno (zlo)rabili tijekom karantina, ali i državna i središnja vlada postale su lobijima opustošeni Levijatani koji promiču besmislice. Poseban je problem što posvuda - a to je unatoč sustavu preferencijalnog glasanja koji je trebao pomoći u razvodnjavanju moći - iste dvije političke stranke vode predstavu, a obje se održavaju na površini kad god je to potrebno putem koalicija s pratećim strankama (Laburistička stranka ima Zeleni, a Liberalna stranka ima Nacionale).
Dvije dominantne australske stranke otkrile su da s ovom postavom mogu spriječiti ulazak manjih stranaka manipuliranjem izbornim jedinicama. U posebno nečuvenom slučaju, odbor koji su uglavnom sačinjavali članovi tih stranaka podijelio je izbornu jedinicu pobunjenog političara po imenu Rob Pyne tako da on više nije ni živio u izbornoj jedinici koja ga je izglasala u parlament Queenslanda. Pomoću manipuliranja izbornim jedinicama i drugih sredstava, australska politička klasa održava dvije dominantne mafijaške skupine koje šire korupciju i loše navike, a sve uz podršku velikih međunarodnih korporacija. Pročitajte našu knjigu Rigged iz 2022. kako biste saznali više o jezivim 'igrama prijatelja' koje se igraju u Australiji.
Studija slučaja 3: Kako je Europska unija progutala autoritet država članica
Temelji EU-a počeli su mali, kada je prema Schumanovu planu 1951. šest zemalja pristalo integrirati svoje industrije ugljena i čelika pod jednu upravu. Bježa ekonomska integracija u narednim godinama dovela je do formiranja Europske ekonomske zajednice (ili EEZ, kasnije pojednostavljeno u EZ) 1957. i konačno Europske unije (EU) 1993. EU je trenutno federacija od 28 zemalja.
U početku je struktura EZ-a bila gotovo vrhunac federalizma: nije postojala stvarna središnja vlada (budući da su neovisne države uostalom bile suverene nacije! ), a vodstvo EZ-a rotiralo se među zemljama svakih šest mjeseci. Na sastancima EZ-a sudjelovali su nacionalni čelnici, a ministri su bili usmjereni na suradnička ekonomska pitanja poput financiranja Zajedničke poljoprivredne politike. Osobni interesi zemalja članica nadjačali su nadnacionalne snove. Postojao je takozvani parlament, ali sa samo 78 članova i bez zakonodavne vlasti. Parlamentarci nisu birani izravno, već su birani iz redova izabranih predstavnika parlamenata zemalja članica.
Ipak, kao kiša, broj institucija, agencija i birokrata je s vremenom procvjetao kako je krenula misija. U početku je većina sve većeg kadra birokrata provodila dane ugodno radeći na stvarima poput standarda za debljinu vodovoda i vlakova. mjerila. S vremenom je Zajednica organizirala stvari tako da je preuzimala sve autoritativnije uloge u poslovima koji su nadilazili njezin izvorni zadatak, kao što su vanjska politika i monetarna politika, potonja formalizirana osnivanjem Europske središnje banke u Frankfurtu 1998.
Danas je EU postala čudovište koje bljuje vatru. Preko zdravstvenih propisa, besmislenih industrijskih standarda kao što je obveznost ESG izvješćivanja za velike tvrtke, središnje valute koju je koristio za stjecanje kontrole nad oporezivanjem i dugom, obrazovnih standarda i tako dalje, EU je izvršno i zakonodavno tijelo koje ima ovlasti kakve je i bila nikada nisam trebao imati. Njegov formalni proračun nije tako velik, ali proračun kojim upravlja je ogroman.
Prema višegodišnjem sporazumu između država članica, ima proračun od 1.8 bilijuna eura za potrošnju u razdoblju 2021.-27. (1% do 2% BDP-a). To je za središnju administraciju i programe EU-a, dakle donekle ekvivalentno onome što Washington troši na sebe. To ne uključuje njegov utjecaj na državne izdatke pojedinih zemalja članica, koji iznose oko 50% BDP-a EU-a . Birokracija EU-a kontrolira velik dio te potrošnje putem propisanih zdravstvenih troškova (uključujući skrivene ugovore s Pfizerom), propisane propagande , propisanih pravila izvještavanja i tako dalje.
Poučno je da EU mnoge svoje trenutne ovlasti nije stekla demokratskim glasovanjem, već reorganizacijom: akumulirala je moć oslobađajući pojedine čelnike zemalja članica koji se nisu mogli zamarati glomaznim demokratskim putovima. Europska komisija preuzela je vodstvo u stvarima poput Brexita , migracija i cjepiva protiv Covida, usput uzurpirajući bivše nacionalne ovlasti nad vanjskom diplomacijom i zdravstvenim proračunima. Vlade država članica su to dopustile.
Propagandna mašinerija EU slično je započela kao skup direktiva koje mediji i velike tehnološke tvrtke trebaju slijediti, ali se pretvorila u punopravno i očigledno ministarstvo propagande koje zabranjuje neslaganje s dužnosnicima . Još jednom fašizam potajno, ponovno podržan od strane velikih međunarodnih korporacija i globalističkih elita. Pojedinačne europske zemlje još uvijek imaju mnogo moći - više nego države u SAD-u i Australiji, jer su barem europske vojske još uvijek nacionalne - ali pad prema centraliziranom i tiranskom nadutosti u Europi je zapanjujući.
Kako popraviti federalizam?
Posljednjih nekoliko desetljeća pokazalo je da su u različitim regijama, s različitim polazištima, male središnje birokracije pronalazile saveze s velikim korporacijama i bogatim pojedincima, uzurpirale sve više i više moći i isisavale život iz federacija kojima su trebale služiti. Sve vrste institucionalnih kontrola i ravnoteža nisu uspjele, od ureda za reviziju preko ovlasti veta do rotirajućih vodstava. Zvijer je bez obzira na to nastavila rasti, kroz aroganciju, lukavost, pritajenost i korupciju.
Federalizam je napadnut, ali još ima života u starom zanojenju. U sva tri gornja primjera, konstitutivne države još uvijek imaju donekle funkcionalnu demokraciju, cvjetajuće neovisne medije i rastuću svijest građana da imaju posla s nečim što aktivno radi protiv njihovih interesa. Osim unutar onih u samom središtu, postoji želja da se više odluka događa necentralno.
Stanovništvo glasuje svojim nogama za mjesta koja imaju pravo (poput Floride, Švicarske, Madrida i Poljske (prije 2024.)) i bježi od mjesta koja imaju pogrešku (poput Londona, Kalifornije i Melbournea). Središnji Levijatani i dalje povećavaju svoju kontrolu, ali sada moraju glasnije vikati kako bi postigli svoje i pretvarati se da je svaki mali problem egzistencijalna prijetnja koja zahtijeva više kontrole. (Majmunske) boginje po njihovim kućama!
Mislimo da je budućnost federalistička i želimo gledati unaprijed i razmotriti kako spriječiti ponovno pojavljivanje sadašnjeg problema. Kako se može izgraditi marka federalizma koja služi kao čvrsti bedem protiv fašističkih sila koje su danas toliko dominantne?
Glavna dilema koju vidimo je da svaka moderna federacija vjerojatno ne može izbjeći 'zajedničku' birokraciju skromne veličine. Mnogi na strani Team Sanityja tijekom godina Covida sanjaju o vrlo malo zajedničke birokracije, ali koliko god je mrzili, mislimo da je zajednička birokracija ne samo neizbježna, već može poslužiti i svrsi.
Potrebna nam je birokracija razumne veličine za vođenje velike vojske jer svaka moderna zapadna država ima neprijatelje s velikim vojskama. Također nam je potrebna birokracija koja će pružiti protutežu velikim međunarodnim korporacijama koje će nas sve grubo gaziti ako ne postoji organizirani otpor. Koliko god se činilo sanjivim, liberalizam 18. stoljeća je, po našem mišljenju, jednostavno previše individualistički i naivan u pogledu moderne stvarnosti svijeta moći koji se prepušta svim silama. Velike tvrtke i zemlje s lošim namjerama stvaraju zastrašujuće zvijeri koje nas prisiljavaju da imamo vlastitu žestoku zvijer za obranu.
Ipak, kako imati vlastitu žestoku zvijer, a da nas i ona ne pojede?
Jedno očito mjesto za početak je demontiranje trenutne antisocijalne birokracije i uspostavljanje procesa pravde za razotkrivanje i kažnjavanje zločina središnje vlade. Sve je to dobro i dobrodošlo, ali moramo misliti unaprijed i dan nakon kazni. Kako ćemo onda postaviti stvari, za našu djecu i njihovu djecu?
Važan element koji treba spojiti s budućim federalizmom je daleko aktivnije i svjesnije građanstvo. Već smo skicirali dvije ključne inovacije koje bi pomogle u stvaranju toga: imenovanje svakog birokratskog vođe s proračunskim ili regulatornim ovlastima od strane građanskih porota , uz građansku medijsku dužnost u prepoznavanju vijesti kao važnog javnog dobra koje moraju osigurati sami građani. Te dvije inovacije trebale bi pomoći u stvaranju samoinformirajućeg građanstva koje je redovito uključeno u odabir vođa i zaštitu od birokratske zlouporabe.
Može li se 'četvrta sila' sama boriti protiv korupcije?
Srž ta dva prijedloga bila je uspostava 'četvrte vlasti' unutar središnje vlade i svake podkomponente federacije (npr. države ili zemlje) čiji je posao informirati građanstvo i prisiliti ostale tri vlasti vlasti (zakonodavne, izvršne i sudske) da rade za svoje stanovništvo umjesto da se okupe protiv njih.
Imenovanja temeljena na građanskim porotama koje organizira ova četvrta sila zamijenila bi politička imenovanja na vrh bilo koje institucije ovisne o državnom novcu i bilo koje institucije koja preuzima ulogu sličnu vladi - uključujući dobrotvorne organizacije, od kojih mnoge trenutno imaju značajke koje bogati koriste kako bi izbjegli demokratske snage (sjetimo se Zaklade Gates). Medijski ogranak četvrte sile mogao bi se proširiti i na pružanje informacija javnosti iz same vlade, poput onih o radu i otkrićima revizorskih ureda. Američke inicijative u tom smjeru su u punom jeku.
Ipak, čak i kad bi glavne birokrate u novom federalnom sustavu neovisno imenovale građanske porote, komercijalni pritisci da se ti imenovani korumpiraju bili bi trenutni i strašni: moćne nacionalne i međunarodne korporacije urođeno su pohlepne i ne žele nikamo. Ove će se korporacije također udružiti s vrhunskim konzultantima čija krv teče iz pomaganja u potkopavanju interesa vlastitog stanovništva.
S obzirom na to da su sve mete blizu jedna drugoj na fizičkoj lokaciji poput Washingtona, Canberre ili Bruxellesa, veliki novac može lako okružiti vrhunske birokrate iskušenjima i vlastitim propagandnim medijskim aparatom, potičući ih da ostatak nas vide kao podljude kojima je potrebno govoriti što da rade svake minute u danu, baš kao što se događa sada. Može se računati na poslovne i političke elite da sabotiraju antikorupcijske napore četvrte sile na licu mjesta.
Sustave koje je izgradila četvrta sila kako bi građani dobili nadzor nad onim što se događa u središtu postupno bi klonirali birokracije u sjeni, koje je postavio veliki novac, koje izravno savjetuju i 'pomažu' vrhunskim političarima 'učinkovito' s ovim ili onim problemom. Središte bi počelo zaobilaziti strukture koje podržavaju građani i propagandu protiv vođa koje biraju građani, s parazitskom klasom u nastajanju koja bi istinski neovisne vođe pretvarala u promašaje.
Kroz ove i mnoge druge zlokobne mehanizme očekujemo da će Veliki Novac otkriti kako pokoriti i korumpirati četvrtu vlast. Parazitska klasa bi se ponovno pojavila i procvjetala, uz ključnu pomoć kolokacije mnogih ključnih uloga. Ovaj distopijski misaoni eksperiment dovodi nas do zaključka da izravno demokratska četvrta vlast ne može sve sama: da bi se održala podjela vlasti, potrebna je i fizička podjela vlasti. Središnja birokracija mora krenuti na put.
Putujuća birokracija
Zamislite sustav u kojem je umjesto stalne kolokacije u određenom geografskom sjedištu, svako funkcionalno područje središnje birokracije pozicionirano negdje drugdje unutar federacije, i štoviše, iskorijenjeno i ponovno smješteno negdje drugdje svakih nekoliko desetljeća, prema rasporedu koji je pomaknut s povremena preusmjeravanja drugih funkcionalnih područja.
Svako funkcionalno područje bilo bi smješteno unutar birokracije nasumično odabranog člana sljedeće najniže razine vlasti — tj. državne razine u SAD-u i Australiji, pokrajinske razine u Kanadi ili državne razine u EU — a zatim rotirani u drugu nasumično odabranu birokraciju člana nakon određenog vremenskog razdoblja.
Tako bi, primjerice, US Department of State mogao biti dio upravljačkog aparata Floride na razdoblje od 20 godina, nakon čega bi bio poslan u Texas ili Montanu. Slično tome, Federalne rezerve SAD-a mogle bi biti dio Federalnih rezervi Ohija 20 godina, a zatim se preseliti u Missouri. Savezna vlada bi i dalje određivala politiku, opseg odgovornosti i proračune za te subjekte, ali bi se o svakodnevnom vođenju njihovih aktivnosti i svim kadrovskim pitanjima odlučivalo lokalno, s ravnateljem na čelu kojeg bi imenovala građanska porota. od građana te lokalne države članice.
Kako bi to funkcioniralo u EU s 28 zemalja? Središnja EU birokracija bila bi organizirana u, recimo, približno 24 funkcionalna područja otprilike jednake veličine. Ta 24 funkcionalna područja rotirala bi se diljem EU-a, pri čemu bi se svake godine jedna ili dvije funkcije premještale u drugu zemlju, a dva područja nikada ne bi bila smještena u istoj zemlji članici. Čelnika svakog funkcionalnog područja, kao što je najviši državni službenik u prosvjeti, imenovao bi lokalni građanski žiri i stoga bi bio vezan uz lokalno stanovništvo.
Otprilike dvije godine prije planiranog iskorjenjivanja i preseljenja, nova zemlja domaćin bila bi nasumično odabrana i pripremila bi se da napravi prostor za nadolazeću središnju funkciju. Budući da bi novi domaćin imao moć nad svim kadrovskim pitanjima, imao bi mogućnost tijekom prijelaznog razdoblja planirati smanjenje ili preraspodjelu ljudi unutar nove birokracije.
Detaljne specifikacije dizajna: Rotacije, skraćivanje, modularnost i kontrole financiranja
Svrha postojanja manjeg broja funkcionalnih područja od članova federacije je stvaranje snažnog političkog poticaja da se rotacija nastavi: članovi bez takve odgovornosti u jednoj godini će zahtijevati da im dođe, što otežava zaustavljanje rotacije. Svrha same rotacije je ugraditi automatski trenutak kreativne destrukcije i obnove u svako područje: točka kada će ono što je još uvijek uistinu učinkovito i korisno biti procijenjeno svježim, kritičkim očima novog domaćina koji je spreman i sposoban odbaciti ono što više nema smisla.
Održavanjem iste središnje funkcionalnosti za cijelu federaciju, ali s manje resursa, lokalni domaćin bi mogao potrošiti dio viška na vlastite građane, putem više radnih mjesta u drugim područjima unutar svoje lokalne birokracije koja se izravnije bavi lokalnim pitanjima.
I funkcionalne jedinice i državni službenici koji ih zapošljavaju morali bi izgledati korisno novom domaćinu, na primjer putem dokazanih rezultata, ako žele da njihovo područje i njihova radna mjesta prežive rotaciju. Automatski trenutak rezidbe poput ovog nedostaje u trenutnom sustavu, gdje su poticaji za središnju birokraciju da raste i raste, ostavljajući mrtvo drvo da kvari radove. Kreativna destrukcija prepoznata je kao ključna komponenta koja osigurava kontinuiranu vitalnost u privatnom sektoru. Iako donosi kratkoročnu bol i neučinkovitost, potrebne su nam redovite promjene i u javnom sektoru ako želimo izbjeći ponovnu pojavu gorih dugoročnih problema koje vidimo danas.
Održavanje birokracije donekle modularnom, a time ograničavanje integracije između funkcionalnih jedinica , također je značajka, a ne greška. Modularne jedinice je lakše optimizirati i lakše ih je održavati poštenima. Koordinacija između jedinica bila bi teža s modularnim dizajnom, ali ti problemi koordinacije tada bi se riješili eksplicitnim prepoznavanjem zajedničkih problema.
Otvorena rasprava i otvorene inicijative zamijenile bi Gordijeve čvorove koje trenutno imamo, a zbog kojih je korupciju tako teško identificirati i poništiti. Federalizacija samog središnjeg sustava, dijeljenjem i rotiranjem funkcionalnih područja oko lokacija država članica, prisiljava da se rješenja problema koordinacije na središnjoj razini raspravljaju javno. To bi prisililo i javnu službu i građane da budu zreliji u pogledu stvarnih poteškoća birokracije, nagrađujući one koji donose manje privlačnih slogana, a više pragmatizma i tolerancije. To bi promoviralo vrijednost internih generalista u odnosu na medijske ljude.
Ovaj bi sustav također trebao ugrađeni mehanizam koji bi spriječio središnju vladu da stekne izravnu kontrolu nad resursima izvan raštrkane središnje birokracije – na primjer nad ratnim novcem dobrotvornih organizacija ili financiranjem sveučilišnih istraživačkih grupa. Naš je prijedlog da se sva funkcionalna područja ovlaste zahtijevati kontrolu nad bilo kojim izvandržavnim fondovima koje središnji političari uspiju uzurpirati i usmjeravati, čak i ako se ta uzurpacija ostvaruje putem privatnih organizacija koje osnivaju donatori.
Da bi se to operacionaliziralo, bio bi potreban upravni sud koji bi presudio koje od funkcionalnih područja dobiva identificirana sredstva. Nadamo se da će ova sposobnost napada na izvanvladin novac stvoriti vrlo snažan poticaj za mnoga funkcionalna područja da drže pod kontrolom resurse koje izravno ili neizravno kontroliraju središnji političari. Da bi funkcioniralo, bilo bi važno dopustiti nikakve iznimke od pravila da ne mogu postojati tajni ili posebni fondovi, osobito ne iz razloga 'nacionalne sigurnosti' ili 'izvanrednih situacija,' jer bi inače sva korupcija bila kanalizirana preko takvih izgovora, kao što su dogodilo s Covidom.
Naše specifikacije dizajna isključuju potrebu za velikim glavnim gradom: ne bi postojalo fizičko mjesto u kojem sva glavna ministarstva imaju svoja sjedišta, okupljaju moć i lobiste. Ipak, parlamenti i izvršni uredi središnje vlade puni izabranih političara i sposobni ugostiti prekomorske diplomate koji dolaze u posjet mogli bi postojati na jednom ili možda dva mjesta. Ali predstava o središnjoj vlasti u Washingtonu, DC i njemu sličnim gradovima diljem Zapada pretvorila bi se u nešto daleko skromnije nego što je sada. Sva pozadinska podrška i alati ugrađeni u različite odjele duboke države bili bi smješteni negdje drugdje. Zamislite što biste mogli učiniti s tom nekretninom na Aveniji neovisnosti.
Čak bi i osiguranje i aparate za kavu koji okružuju urede izvršne vlade organiziralo i o njima odlučivalo jedno od ministarstava, smješteno u jednoj od država članica daleko od središnjeg parlamentarnog sjedišta, uz jake poticaje da bude učinkovito i malo. Središnji političari i dalje bi imali veliku moć, naime nad proračunom i zakonima koji se odnose na sve građane federacije, jednostavno zato što o takvim stvarima stanovništvo treba odlučivati predstavnicima. Međutim, građani i države članice imali bi daleko izravniju kontrolu nad svim alatima koji bi ti političari imali na raspolaganju.
Mogu li mještani postati lupeži?
Netko bi se mogao zabrinuti da će u takvom sustavu lokalni političari i birokrati napadati i krivo usmjeravati resurse koje im centar šalje na trošenje. Mislimo da je ovaj rizik manji nego što se čini iz sljedećih razloga.
U našem rotacijskom sustavu, svaka bi država članica upravljala središnjim troškovima cijele federacije u pogledu samo jednog područja, kao što je obrazovanje, dok bi druge pojedinačne države članice upravljale drugim važnim središnjim područjima koja se odnose na cjelinu, poput obrane, zdravstva, standardi sigurnosti hrane, oporezivanje i nacionalni parkovi.
Sve dok ima smisla biti u federaciji zajedno s drugim državama članicama, postoji ekonomski i politički poticaj za svaku državu da bude razumna u svom trošenju sredstava. Osim toga, proračun bi i dalje bio podvrgnut središnjoj kontroli, a time posredno i nadzoru stanovništva u cjelini. Ako se jedna država članica loše ponaša, stanovništvo u cjelini može reagirati promjenama proračuna.
Još jedna briga je da bi državni službenici koji rade za središnje područje, ali fizički smješteni u jednoj određenoj državi članici i rade izravno pod građanima lojalnim toj državi, sami imali podijeljenu lojalnost. Novac i svrha njihova rada je služenje cjelini, dok su poticaji njihovog glavnog šefa i etos u njihovoj fizičkoj lokaciji služenje lokalnoj državi. Ponovno ovo vidimo kao značajku, a ne grešku, budući da bi upravo ta napetost otežala pojavu novog središnjeg Levijatana.
Da bi dobro funkcionirao, cijeli sustav treba i stvara povjerenje između država članica, povjerenje rođeno i održavano zajedničkim interesima. S vremenom bi rotacija i međusobna ovisnost ugrađene u ovaj sustav trebale poticati kulturu učinkovite suradnje. Funkcionirao bi pomalo poput zajednice obitelji, pri čemu svaka obitelj, naizmjenično, preuzima određene zadatke korisne za cjelinu.
Naravno da će se pojaviti neke poteškoće, uključujući slučajeve lokalnih glavara koji zlouporabe svoju moć, ali ti glavari su u konačnici odgovorni svom lokalnom stanovništvu koje ima poticaj održavati dobre odnose s građanima cijele federacije. Samo ako lokalno stanovništvo više ne vidi smisao biti dijelom cjeline, ovo bi se raspalo, i to s pravom: još jedna značajka, a ne greška. Ta napetost drži sustav na nogama, tjerajući na praksu suradnje među državama članicama i kontinuirano traženje zajedničkih interesa.
Ako zaista više ne postoji zajednički interes za ostanak federacijom, tada bi se federacija trebala raspasti u velikom primjeru kreativne destrukcije, kako bi se napravilo mjesta za pojavu prikladnije naddržavne organizacijske strukture. Raspad bi ipak bio bolan, jer bi odjednom svaka država koja se želi raspasti morala učiniti sve što su druge države činile za njih, što bi uzrokovalo visoke neposredne troškove. Još jedna značajka, i jedna s još jednom analogijom s obiteljima.
Prema novom federalizmu za digitalno doba
Naš novi prijedlog federalizma jedinstveno je prilagođen modernom dobu. U prethodnim stoljećima, prije interneta i trenutne, visokokvalitetne videokomunikacije na velike udaljenosti, bilo bi nemoguće federalizirati središnju birokraciju na ovaj način. Razmjena informacija, rasprava, rješavanje problema i koordinacija između središnjih birokratskih jedinica i između njih i središnjih političara bili bi gotovo nemogući.
Političaru ili javnom službeniku bili bi potrebni tjedni da obiđu sva funkcionalna područja u svim državama članicama. Ogromna količina koordinacije potrebna za vođenje velike birokracije spriječila bi napuštanje kolokacije. Prilika koju skiciramo za policentrifikaciju najviše razine vlasti omogućena je zahvaljujući novoj tehnologiji putem koje je koordinacija između mnogih duboko povezanih jedinica smještenih na različitim mjestima postala puno lakša, pa čak i uobičajena.
Kontrola od strane političara i korporacija nad protokom informacija, što je u ekstremnim razmjerima omogućeno modernom komunikacijskom tehnologijom i monolitnim medijskim tvrtkama koje ona rađa, također je nešto što se izravno obrađuje u našem prijedlogu. Nakon razdoblja prilagodbe zahtjevima direktne demokratije novog sustava, često uključivanje građana u vođenje medija, država članica i federacije postalo bi normalno, što bi s vremenom stvorilo aktivnije i informiranije građanstvo. Građani bi bili mobilizirani da se zauzmu za vlastite interese u daleko većoj mjeri i učinkovitije nego što su sada.
Koliko god naš prijedlog predstavlja promjenu, neki aspekti onoga što se događa danas bi se nastavili. Podjela odgovornosti između središnje vlade i vlada pojedinih država članica i dalje bi bila predmet 'normalne politike'. Obje bi se neprestano vukle za više resursa pod svojom kontrolom, natječući se jedna s drugom i s građanima. Čimbenici koji se bore protiv tih ekspanzivnih nagona ipak bi bili mnogo snažniji nego što su sada, kroz aktivnosti četvrte sile i kroz arhitekturu i logistiku policentričnog sustava.
Fino podešavanje i prilagodba ovog sustava policentričnog federalizma zahtijeva vlastite strukture, što zahtijeva pažljivu analizu postojećih policentričnih sustava, kao što je Švicarska, koja je svoj federalizam uglavnom zadržala netaknutim. Neka neriješena pitanja dizajna uključuju sljedeće:
- Treba li veličina središnjeg funkcionalnog područja koje preuzima određena država članica otprilike odgovarati vlastitoj veličini te države, makar samo zato što vrlo male države možda nemaju administrativni kapacitet da preuzmu vrlo velike dijelove birokracije? To se može postići stratifikacijom na temelju veličine mehanizma nasumične dodjele. (Loše strane: Ministarstvo obrane SAD-a vjerojatno nikad ne bi imalo sjedište u Idahu. Prednosti: natjecanje između lokalne birokracije države članice i one središnjeg područja u kojem se nalazi bilo koje godine bilo bi ravnopravnije.)
- Treba li čelnicima svakog središnjeg funkcionalnog područja dopustiti da putuju do središnjeg parlamentarnog sjedišta? (Negativne strane: tada bi lakše mogli sklopiti tajni dogovor s izabranim političarima i velikim novcem protiv interesa naroda. Dobre strane: zajedničke aktivnosti između političara i središnje birokracije bile bi učinkovitije.)
Jeste li politički pragmatičar istinski zainteresiran za preokret Titanica modernih zapadnih parazitskih struktura moći i pomoć u dizajniranju robusnije, pojednostavljene i responzivnije verzije federalizma koja će zauzeti njihovo mjesto u budućnosti? Ako jeste, voljeli bismo da se angažirate s vlastitim idejama , organizirate konferencije o ovom pitanju i isprobate stvari lokalno . Kada naša društva budu istinski spremna za reformu, pokret obnove ne može si priuštiti da drži fascikl prazan od nacrta. Trenutak za ozbiljno dizajnersko razmišljanje je sada.
Ovaj članak je prvi put objavljen od strane Brownstone Instituta ovdje.
